Oto Oltvanji: Kičma noći

554 strane, Samizdat B92, 2010.

“Kičmu noći” najlakše je odrediti kao do pola triler, a od pola horor-triler, dok celu knjigu krase elementi podžanra alternativne istorije;  prepoznaje se srpska stvarnost tj sadašnjost – veze vlasti, tajne policije i kriminala, korumpirana vlast, uticaj tabloida i prostačkih televizijskih emisija, ali konkretne javne ličnosti, mediji i događaji opisane u romanu, ne postoje u našoj stvarnosti.

Roman prati tri lika, taksistu Milana koji treba da obavi zadatak dobijen od mafije, novinara Olivera i njegovu potragu za nestalim prijateljem, i policajku Vanju koja istražuje trafiking. Ne sumnjamo da će se njihove tri priče ukrstiti u nekom trenutku, i tako se i dešava, otprilike na polovini romana dolazi do preokreta; naši junaci se sreću, radnja iz trilerične i realne prelazu u hororičnu i fanstastičnu i počinje rasplet.

Srbija-sada u romanu je stilizovana (odnosno istovremeno pojačana i pojednostavljena, ali na fensi način): npr postoje dve bande koje se bore za prevlast u podzemlju, kalimerosi i odela (vrlo prepoznatljivo obučeni) , tabloid koji hara javnošću zove se “Koloseum”, a najuticajni novinar je izvesni “Klinar” koji piše kolumnu od koje strepe političari,  šou sa voditeljom Alkalijem Husom dominira TV-om zahvaljujući beskopromisnosti, teškom bezobrazluku i, naravno, sklonosti publike da uživa u raznim prljavštinama, predsednik države ima savetnika koji je matori slavni pisac (ne znam zašto sam ga stalno zamišljala kao Dobricu Ćosića), a ne bivši član Idola, bitan dogadjaj je nekakav festival domaćih rok bendova “Penetracija” na kojem trijumfalno nastupa Pandora, bivša turbo folk pevaljka, itd. I ovo su najuspeliji delovi knjige, stvarnost romana je uverljiva i zabavna ne zato što je stilizovana već zato zato što bitno utiče na zaplet, tj ne služi sama sebi, već funkcioniše kao osnova na kojoj se gradi sve ostalo. Takođe, i što je bitnije, ovi iskrivljeni i promenjeni milje omogućava da roman, bez problema, uđe u svoju fantastičnu drugu polovinu – da je Oltvanji opisao Srbiju bez ovih karakterističnih izmena, fantastični aspekt romana bi ostao da visi u vazduhu, izgledao bi kao grom iz vedra neba, tačnije kao ludačka i besmislena teorija zavere. Svidelo mi se što ovakav preokret postoji, jer romanu daje poseban kvalitet, i Oltvanji ga je uspešno izveo, vešto najavio, i logično može da sledi iz opisanog, mada ne mora, šta nas drži u nedoumici i napetosti.

Oltvanjijeva mašta i razumevanje srpskog društva na kraju prve decenije XXI veka – crnohronično-estradna stvarnost opisana korišćenjem ne prevelikih izmena i pomeranja u odnosu na ono što živimo – daju romanu satirični aspekt i time ga uzdižu iz čistog žanra(ova).

“Kičma noći” je uzbudljiv i satiričan roman, ali samo u prvoj polovini, a onda od 300 strane počinje da se raspada u gotovo svim svojim aspektima, osim u jednom.

Ozbiljan problem u žanrovskoj književnost nastaje iz lošeg zapleta/raspleta, tj uobičajenih grešaka: previše slučajnosti, postupci likova nisu ničim motivisani i/ili su nedosledni, prekomplikovano razjašnjenje i događaji koji nisu uzročno-posledično vezani. Hoću reći, žanr može da proguta i klišeizirane junake, i loše opise, i nabudženi iritantni stil, ali ne može da živi sa neuverljivom radnjom.

Sve nevolje ovog romana počinju sa raspletom, bar na dva važna mesta ponašanje likova nije motivisano, niti je objašnjivo, u poslednjih dvestotinak strana dešava se toliko stvari, da više nije ni bitno ko je šta i zašto uradio,  dogadjaji iz prošlosti (u odnosu na vreme radnje romana) PREPRIČAVAJU se naširoko i nadugačko, a ovo teško funkcioniše čak i u visokoj književnosti koja može i da profitira od retardacije radnje, dok u horor/triler žanru nikad ne može da bude korisno, a kamoli efektno.

Bilo mi je potrebno oko 5 sekundi da shvatim ko je tajanstveni Klinar, ko je stvarno mrtav, a ko nije, a što nam roman otkriva kao velika iznenađenja mnogo kasnije. Svi iole bitniji likovi, ma koliko nepovezani na početku, ispada da i te kako imaju veze sa glavnom pričom, i brzo naučite (čak i ako ne čitate mnogo žanrovsku literaturu, pa recimo ne poznaje njene klišee) da svako ko se pojavi i ima dovoljno godina mora biti umešan u događaje iz prošlosti koji uzrokuju nevolje naših junaka. Zbog toga malo šta može da vas iznenadi, a iznenađenje jeste važan element svakog žanra (i takozvane ozbiljne književnosti, ako nije samo stilska/nadrifilozofska vežba).

Bez obzira na lošu izvedbu, tačnije ono što ruski formalisti zovi siže; rasplet u svom najčistijem vidu – ono što ruski formalisti zovu fabula – ko, kako i zašto stoji iza događaja, vrlo je uspeo, u prvom redu zato što se naslanja na domaću istoriju, i uklapa elemente teorije zavere u lokalni milje, sve sa fantastično-folklorističkom podlogom.

Veoma me je nervirala potreba pisca da u gotovo svakoj rečenici napravi neki štos, opasku, duhovito poređenje, mada moram da priznam da mu je u 4 od 5 pokušaja uspevalo da bude zanmiljiv ili ređe, duhovit, ali ne zbog tih 20% neuspelih, već zbog toga što se svi u romanu, od pripovedača u trećem licu koji prati različite likove, do samih likova u dijalozima, izražavaju  na taj potpuni isti, prebudženi stripovski način.

Ženski likovi su toliko loši da su pojedini delovi romana smešni – bez izuzetka svi su sto posto šablonski – žestoke devojke, ali ludački seksi (seksi na način holivudskih filmova, normalno), sve žele da imaju seks sa našim junacima, i od šest glavnih likova, četiri počine i ubistvo. Ako su u godinama, onda su jasno, u mladosti bile seksi, žestoke, lude za muškarcima i seksom i naravno, omaklo im se i po koje ubistvo. Roman, dakle, ne samo da pati od klišeizranih likova nego su svi klišeizirani na isti način. Muški likovi nisu mnogo bolji, ali samo zato što je teško napisati bilo šta gore od ovog.

Oltvanji pokazuje da nema ironijskog odnosa prema stripovskim/horor/trilerskim uzorima, nema, u stvari, nikakvog odmaka, sve je samrtno ozbiljno i predvidljivo, i akcione scene posebno pate zbog ovoga, više su smešne nego uzbudljive (poneke i neboluzno opisane (na primer, scena na Genex-ovim kulama), a ne bi smele da budu smešne, jer se radi o presudnim dogadjajima koji bi trebalo da izazivaju brigu i strah kod čitaoca.

Ne sumjnjam da Oltvanji odlično poznaje Vorena Elisa ili Alena Mura ili Džejmsa Elroja, i pošto je tako dobro sve naučio od njih, krajnje je vreme (da parafraziram Majlsa Dejvisa) da ih zaboravi.