Haruki Murakami: Okorela zemlja čuda i Kraj sveta

Geopoetika, 2009. strana 586 (prevod sa japanskog Nataša Tomić)

Roman se sastoji od dve priče, “Okorele zemlje čuda” i “Kraja sveta”. Prva storija nas vodi kroz nevolje kalkulusa – tipa koji radi kao tako što šifrira podatke u glavi što se smatra sigurnijim i boljim od bilo kojeg (neživog) algoritma, i na taj način ih štiti od zloupotreba, a zaplet počinje specijalnim zadatkom koji dobija od izvesnog dede profesora. Radnja se dešava u Tokiju 1985. (ovo znamo pošto nam se kaže da je prošlo 15 godina od smrti Džima Morisona) u svetu koji je vrlo nalik svetu iz osamdesetih (sluša se Polis i Duran i Duran, gledaju se filmovi na VHS-u), ali s druge strane, postoji nekakva državna firma (ili organizacija) koja šifrira podatake i postoje neprijatelji, nekakva vrsta hakera (krakeri) koji žele da se domognu tih podataka, dok ispod podzemne železnice žive crnomraci koji povremeno pojedu zabasalog tokijca. Druga priča, “Kraj sveta”  je o čoveku koji dolazi u nepoznati grad daleko od bilo koje tehnologije dvadesetog veka, a da ne zna ni zašto ni kako se tu našao, ali polako počinje da shvata kako je grad organizovan, šta se dešava sa životinjama koje žive van grada, šta radi čuvar grada, itd.  Ove dve priče idu naizmenično, poglavlje jedne pa poglavlje druge, sve do kraja romana.

Naravno da vas mami da čitate kako biste videli zašto i kako se ove dve priče povezuju.

U početku, prva – kiberpank priča mi je delovala zanimljivije, ali posle prvog ulaska u podzemlje  (klasična inicijacija junaka), sledi i drugi koji je dosadan i predugo traje, i zauzima oko trećine  zapleta “Okorele zemlje čuda”. I mada je povremeno uzbudljiv, uglavnom je nezanimljiv, a kad se pročita cela knjiga, jasno je nepotreban u toj dužini i širini. Na kraju, kad bucmasta devojka treći put ode da spasi dedu – što nam se otkriva u kratkom telefionskom razgovoru – ona to očigledno obavi lako i brzo, i ne mogu, a da se ne pitam što smo se mi onda toliko mučili sve sa glavnim junakom i bucmastom devojkom na stotine strana?

Druga priča nalik je bajci, u smislu neodređenosti vremena i prostora, “grad” ne podseća ni na jedan grad koji znamo i ima sporiji početak, ali bolji razvoj od prve. Ispraznost likova je smislena, a izmeštenost funkcioniše i u kontekstu romana i u kontekstu mirnijeg i refleksivnijeg pripovedanja.

Nijedna lik nema ime, nego ima opis, npr, “bucmasta devojka”, njen deda je “deda”, tu je i “devojka koja radi u biblioteci”, a ne znamo ni kako se zovu glavni junaci prve i druge priče.

Sama ideja kako i zašto se ove dve priče ukrštaju je originalna u smislu same književne tehnike, ali otkrivanje tajne  nadugačko i naširoko prepriča deda profesor na dvadesetak strana monologa ispresecanog kratkim potpitanjima i uzvicima iznenađenja glavnog junaka, i to se dešava već negde na oko 2/3 romana.

Glavni junak prve priče ima tridest i pet godina njegov svet su pivo, viski, ploče, fina odela i zgodne ženske. Emotivna zrelost je negde na nivou pre puberteta, a jedini dokaz da se pubertet ipak desio je to što je opterećen seksom, a vrhunsko žrtvovanje i znak zrelosti koja će doći je odbijanje seksa sa ženama koje se nude. A nude se sve i stalno. Ženski likovi svi odreda imaju funkciju da hoće seks sa glavnim junakom i taman je takva i njihova dubina.

Ne sporim da postoje muškarci emotivnog nivoa glavnog junaka, ali problem je u tome  što nam je junak predstavljen kao izuzetan i važan, a njegova podsvest kao ključna za, u najmanju ruku, ceo svet. Papirni likovi su katastrofalni za roman čija je glavna tema podsvest – jer ovde sve pršti od Frojda, iako se bečki šarlatan ne imenuje. I razrešenje stiže sa sazrevanjem glavnog junaka, on počinje da primećuje ono što ranije nije primećivao, i stiže, recimo do nivoa šesnaestogodišnjakinje, sa taman tim načinom izražavanja i nivoom razumevanja sveta.

Glavni junak čita Turgenjeva, Dostojevskog (citira i tumači Aljošu Karamazova na nivou srednjoškolskog domaćeg rada!?) Balzaka i Boba Dilana sa verovatno najbezveznijom asocijacijom ikada;  prve priče se završava se time  što glavni junak sluša A-hard rain is gonna fall, i osim ako ovo ne treba da nas uputi da je kraj romana u stvari početak nuklearnog rata – a ako je tako, onda je ovo jedina stvar koja nas u celom romanu referencira na to – onda ne znam čemu služi.  Ili je roman samo ukrašen spiskom Murakamiju omiljenih Dilanovih pesama? Ili omiljenih pesama glavnog junaka, što onda služi kao neka vrsta karakterizacije, ali čak ni to nije zabavno, jer kome Blowin in the wind može biti omiljena, a da ima preko trinaest godina? No, kako je zrelost glavnog lika taman na tom nivou, ne mogu da kažem da Murakami nije konzistentan.

Pomislila sam da bi rešenje moglo da se invertuje, jer sam očekivala nekakav preokret (dala sam ga u spoiler-u), bilo šta što nas ne bi vodilo u objašnjenje koje nam je već odavno poznato, ali to se ne dešava.

spoiler:

Preokret u smislu da je junakova svest predstavljena događajima u neobičnom gradu, a da je mu je, u stvari, podsvest zatvorena u Tokio 1985.

kraj spolier-a

Ukratko, ni likovi ni zaplet, ni rečenice, samo par originalnih ideja razvučenih na skoro 500 strana.